AMBASADOR LJUDI Anto Joskić, sinonim za životnu pobjedu

Anto Joskić višestruki je prvak Hrvatske u tenisu u kolicima, titulu najboljeg u državi podizao je šest puta, a ujedno je i najbolje plasirani hrvatski igrač u povijesti na svjetskoj rang listi.

"U karijeri sam osvojio osam međunarodnih turnira i oni predstavljaju moje najvažnije uspjehe u dosadašnjoj karijeri, a najveća želja mi je plasman na Paraolimpijskeigre, čime bi postao prvi hrvatski tenisač u kolicima koji je to uspio ostavariti."U dobi od šest godina, Anto je, kao posljedicu ranjavanja gelerima, zadobio ozljedu leđne moždine zbog čega je ostao nepokretan:"Nakon te nesreće, u početku je svaki dan bio borba, tri godine sam bio vezan za krevet i prvi put kada sam sjeo u kolica, obuzeo me osjećaj sreće jer sam konačno mogao izaći iz kreveta, a ta su kolica predstavljala moju slobodu. Kada si dijete, ne razmišljaš što si izgubio, nego si sretan što možeš nastaviti dalje sa životom."

Iako bi prosječna osoba pomislila kako ljudi u kolicima ne mogu uživati i živjeti "punim plućima", Anto se s tim ne slaže i otkriva nam anegdotu:"Nedavno sam imao situaciju gdje mi je jedan gospodin u shopping centru čestitao i rekao kako on "to" sigurno ne bi mogao, na što sam mu odgovorio, što točno ne bi mogao, putovati po svijetu, baviti se sportom, imati prelijepu suprugu, sve ono što ja radim i imam? Ljudi misle kada si u kolicima da ti je život stao, ali to jednostavno nije istina. Vjerujem kako imam puno zanimljiviji život od većine ljudi koji su u potpunosti zdravi jer je život puno više od činjenice jesi li u kolicima ili ne. Također bih kao prednost naveo to što se ne opterećujem nekim nebitnim stvarima, sitnicama i treba iskoristiti najviše od života, s onim što imaš, dati sve od sebe svaki dan jer svaki novi dan je prilika da nešto novo naučiš, da se razvijaš, pomogneš nekome, da budeš bolja osoba. Ne treba se bojati i zbog straha odustati od svojih ciljeva."

Navodi kako je podrška najbližih osoba od velike važnosti, ali isto tako upozorava na moguće izazove:"Roditelji su mi oduvijek bili podrška i to je od velike važnosti jer jedan od problema s kojima se susrećeš, kada si dijete (osoba) s invaliditetom, je prevelika zaštita od strane roditelja i time te zapravo sputavaju. Kao i svako drugo dijete, tako i dijete s invaliditetom mora živjeti, samim time i raditi pogreške, učiti iz njih jer se u protivnom ne razvija i na kraju će biti disfunkcionalno."

Čim je upoznao tenis, znao je da je to sport za njega: "Obožavam sport, adrenalin i osjećaje koje sport donosi kada si na terenu. Uvijek mi se to sviđalo i kada sam dobio priliku baviti se sportom, znao sam da je sve na svom mjestu. U početku, uopće nisam znao da postoji organizacija unutar paraolimpijskih sportova i da se u njima može ozbiljno natjecati. Moj prvi kontakt s tenisom u kolicima bio je školi, za vrijeme jedne prezentacije i odmah sam znao da ću se time baviti. Imao sam sreću da sam uskoro otišao na međunarodni kamp u Nizozemsku gdje sam dobio priliku vidjeti najbolje tenisače i shvatiti da je tenis u kolicima nešto u čemu se pronalazim."

Tenis nije bio njegova jedina ljubav na prvi pogled: "Međutim, postoji jedna veća ljubav od tenisa, a to je moja supruga Emilly. Ona je iz Brazila i naravno razlog zbog kojeg toliko volim Brazil. Iako smo se upoznali u Hrvatskoj, ona se vratila u svoju domovinu i bilo je izazovno jer deset tisuća kilometara nije mala udaljenost, ali ljubav je bila jača od svega, tri godine smo u braku i sretni živimo u Hrvatskoj."Kao i svaki sportaš, Anto će u ovoj godini nastojati ostvariti sportske, ali i neke druge ciljeve: "Vrhunac ove godine trebale bi biti Paraolimpijske igre, naravno, ako ih ne otkažu kao što je ranije bio slučaj s nekim turnirima. Međutim, nadam se da je to iza nas i da ćemo uskoro krenuti igrati. To su moji sportski ciljevi, dok s druge strane želim što više približiti tenis u kolicima osoba s invaliditetom, pogotovo djeci i mladima."

Anto nam je otkrio i koje savjete ima za osobe s invaliditetom: "Preporučio bih svakome da se pokrene, ne fizički nego mentalno. Ne smiju nas tjelesna ograničenja sputavati, jedine granice koje postoje su one u našoj glavi, samo nas one mogu spriječiti u ostvarivanju ciljeva. Ne treba se bojati, treba izaći među ljude i uživati u svemu što život nudi. "O zajednici i doprinosu zajednici, Anto ima samo riječi hvale: "Zajedno možemo napraviti sve, pripadnost zajednici za mene je jedan od najljepših osjećaja. Jer kada si uključen u zajednicu, imaš cilj koji je viši od samo tvog cilja. Nema ljepšeg osjećaja od onog kada radiš nešto sa željom da bi pomogao drugima. Nisi sebičan, daješ sebe za drugoga i osjećaš da je netko uz tebe, mislim da je to značenje zajednice. Mi mladi smo mnogo puta pokazali zajedništvo u teškim trenucima i volio bih da dio toga prenesemo i u svakodnevni život."